Novosti

Intervju s Matijom Dedićem

Razgovarali smo s Matijom Dedićem uoči koncerta s Manu Katcheom u Beogradu, koji će se održati 14.4. 

Rođeni ste u muzičkoj porodici, ali kako to da ste se opredelili baš za jazz?

Neminovno je bilo da pokušam pronaći svoj put pored takve dvije veličine kao što su moji roditelji, kad sam se već odlučio baviti glazbom. Mladenački bunt, otpor prema odricanju cijelo djetinjstvo i zaljubljivanje u zvuk jazza, odveo me prema mojoj konačnoj odluci da napustim Zagreb i odem u Graz na studij improvizirane glazbe. Sakrio sam se u nekomercijalne vode, ispekao relativno lijepo svoj zanat, te se vratio nakon 6 godina kući i počeo ozbiljnije raditi na promicanju vlastite glazbe i umijeća improviziranja. 

Ove godine i koncertima u okviru Musicology Barcaffe Sessions u Beogradu i Zagrebu, sa legendarnim bubnjarem Manu Katcheom, slavite 25 godina umetničkog stvaranja. Kada se osvrnete na svoju karijeru, šta biste ponovili, a šta promenili?

Žao mi je da nakon Graza nisam otišao negdje dalje u inozemstvo i pokušao nešto napraviti ali želio sam se vratiti kući.  Drugi dio devedesetih godina bio je vrlo lijep, puno se sviralo, a stanje duha i ekonomija bili su puno bolji. Sve mi se to omililo i ostao sam u Zagrebu. Kasnije sam dobio i svoju kćer Lu i planovi su bili sve manji te sam privrženost obitelji žrtvovao svjesno. Sve drugo ostavio bi kako je. Ne mogu se žaliti na puno koncerata po cijelom svijetu, lijepih kritika te divnih studijskih, pa tako i live nastupa sa puno velikih imena. 

Za ovih 25 godina, sarađivali ste sa mnogim fenomenalnim muzičarima. Koje saradnje su vam najmilije?

Nastup sa Lenny Whiteom u Lincoln centru, te kućni session sa Ornett Coleman sigurno su neke od najdivnijih uspomena koje imam.

Od koga ste za ovih 25 godina najviše naučili o muzici?

Naučilo me vrijeme, odnosno sazrijevanje da je manje=više. Sve navedene suradnje dale su mi veliko iskustvo. Učio sam i od Arsena, a učim svakodnevno i dalje.

Da li je postojala neka prelomna tačka ili odlučujući momenat u vašoj karijeri?

Preloma tačka koja je vrlo bitna za mene, a ne tiče se mojeg prezimena i obiteljskog backgrounda je sigurno nastup na natjecanju pijanista iz cijelog svijeta na Montreux Jazz festivalu gdje sam uvršten 2002 godine. To mi je dalo hrabrost i samopouzdanje, tj. bio je to rezultat velikog rada nakon kojeg su mi se lagano počela otvarati vrata izvan Hrvatske.

Svirali ste sa ocem Arsenom, a i dalje svirate sa majkom, Gabi. Čuli smo i neverovatne priče o koncertima koje radite zajesno sa Vasilom i Biserom. Kako je to raditi sa roditeljima?

Sa Gabi je donekle puno jednostavnije, s obzirom da je uvijek imala sklonost prema kolektivu i divnu jednostavnost. Arsen je bio veliki individualac sa vrlo strogim odnosom prema poslu. Za razliku od Gabi, on nije bio ljubitelj odlazaka u nepoznato, izvan forme koju je zamislio tako da kao jazz muzicaru nije mi bilo odmah lako prihvatiti takav način. Koncerti sa Biserom i Vasilom su uvijek predivni, kao i naša druženja. Sve je to rezultat međusobne ljubavi poštovanja i povjerenja koji imamo.

Kako je došlo do saradnje sa Manuom, sa kojim ćete po prvi put i uživo nastupiti na dva koncerta u okviru Musicology Barcaffe Sessions, u Beogradu i u Zagrebu?

Došlo je vrijeme da napravim novi album za strano tržište te sam razmišljajući o konceptu shvatio da je upravo Manu, stari znanac još iz doba kada smo zajedno radili na Gibonijevoj ploči prije više od 10 godina, upravo ono što mi treba. Legendarni bubnjar koji ne dolazi toliko iz jazz priče ali su njegovi albumi za ECM etiketu koje radi predivni i odmah sam znao da je to upravo ono što mi treba. Predivno smo se uklopili nas troje, (bass je svirao istaknuti Francuz Thomas Bramerie. Izvukli su iz mene i drukčiji pristup samom sviranju te oplemenili moju novu glazbu koja je ovaj puta malo više groove, ali je opet ostala u mojem nekom prepoznatljivom zvuku klavirskog trija.

Puno hvala velikom prijatelju Miši Reliću koji je sam put prema realizaciji CDa, te ova dva koncerta, učinio puno lakšim.

Šta možemo očekivati na beogradskom koncertu u sklopu Musicology Barcaffe Sessions, 14. aprila, u klubu Bitefartcafe?

U Beogradu sviramo Manu, sjajni Romulo Duarte na kontrabasu i ja, materijal sa ploče te neke kompozicije H. Hancocka, M. Davisa, Stinga. Biće to jedno divno, drugačije i intimno veče.

Recite nam više o svom novom albumu?

Album je drukčiji od moji ranijih i to je i bila prvobitna ideja. Nikako nisam želio krenuti prema nekim komercijalnijim vodama u kojima nemam što tražiti, niti me vesele, ali osim pomenute fuzije koja je nastala sa Manuom, na CD su i vokalni gosti iz UK koji album čine nešto jednostavnijim za slušanje te sam na njemu pokazao i moje sklonosti i afinitete prema raznim glazbenim smjerovima koji nisu tajna. I ovaj put kao lagana intermezza, pojavljuju se i solo piano numere. Oblast u kojoj po mnogima dajem najviše od sebe.

Vaša ćerka Lu je nasledila vaš muzički talenat i ima predivan pevački glas. Da li je usmeravate kada je muzika u pitanju ili ona samostalno pronalazi svoj put, kao i vi?

Lu je završila nižu muzicku klavir ali nije htijela dalje u srednju. Danas nam je oboje žao za tim, ali nikada nije kasno. Mene ima uvijek za svaki oblik suradnje, a genetika joj je dala puno. Jako lijepo pjeva, te nekada snimi neku reklamu. Potpuno mi je jasno da je dosta defanzivna tj.ne voli se previše eksponirati jer nosi razumljivo obiteljski breme. Isto tako sam uvjeren da će pronaći svoj put kao i ja ako se odluči za glazbu.

Sve novosti